Proces flotacije pjene općenito se opisuje kao fizikalno-kemijska akcija, gdje se mineralna čestica privlači i veže za površinu mjehurića te se prenosi na površinu ćelije, gdje se prelijeva u ispusni korito, obično uz pomoć lopatica koje se okreću u smjeru korita (koje je obično korito, čija je svrha transportirati suspenziju u spremnik gdje se pumpa na daljnju obradu, poput odvodnjavanja ili ispiranja). Ispuštanje jalovine, kod konvencionalnih flotacijskih strojeva, nalazi se na suprotnom kraju ćelije od ulaza, osiguravajući da suspenzija putuje cijelom duljinom ćelije pored više slojeva koji sadrže impelere-difuzore, prije nego što se ispusti kao jalovina.

U flotaciju pjene uključeno je nekoliko vrsta kemikalija, a može biti uključeno i nekoliko drugih. Prva je promotor ili pjenilo. Ova kemikalija jednostavno stvara mjehuriće dovoljne čvrstoće da dođu do površine bez pucanja. Veličina mjehurića također je važna, a trend je prema malim mjehurićima, jer oni daju veću površinu (brže dopiru do mineralnih krutina) i imaju veću stabilnost. Zatim su tu reagensi za sakupljanje, primarna kemikalija koja će formirati vezu između određenog minerala na površini mjehurića. Sakupljači se adsorbiraju na površinu minerala ili generiraju kemijsku reakciju s mineralom, omogućujući mu da ostane pričvršćen tijekom prijevoza do lanca. Alkoholi i slabe kiseline dvije su kemijske vrste sakupljača koje se obično koriste u obogaćivanju minerala.

Postoje i manje korišteni reagensi, poput depresora, za smanjenje spojeva kako se ne bi prilijepili za mjehuriće, kemikalije za podešavanje pH vrijednosti i aktivacijska sredstva. Aktivacijska sredstva u biti pomažu kolektoru da se veže za određeni mineral koji je teško plutati.

Tvrtke poput Cyteca, Nalca i Chevron Phillips Chemical Company glavni su proizvođači svih vrsta flotacijskih kemikalija.

Idealno bi bilo da se reagensi dodaju u spremnik za kondicioniranje s miješalicom prije odlaska u flotacijsku ćeliju, ali u mnogim slučajevima jednostavno se dodaju u sirovinu prije nego što uđe u ćeliju, oslanjajući se na kinetiku ćelije i impelere za miješanje.

Ruda se mora prikladno samljeti do veličine čestica potrebne za oslobađanje minerala, obično 100 mesh ili finije (150 mikrona). Zatim se miješa s vodom do idealnog postotka krutih tvari (obično od 5% do 20%), što će dati najbolji oporavak minerala. To se određuje u laboratorijskim ćelijama za šaržnu flotaciju, pri čemu se provodi niz testova za određivanje svake odrednice procesa.

Vrste flotacijskih strojeva također se uvelike razlikuju, ali su svi vrlo slični po tome što uvode zrak pod vodom i raspršuju ga u ćeliju. Neki koriste puhala, zračne kompresore ili djelovanje flotacijskog impelera stvarajući prazninu ispod njega i uvlačeći zrak u stroj putem uspravno cijevi koja također sadrži osovinu impelera. Detalji metode uvođenja kemikalija, zraka i minerala u vodu čine ih različitima.

I kao komentar, svjedočio sam više vudu i lažnih tvrdnji o učinkovitosti dizajna strojeva za flotaciju pjenom nego bilo čega od vremena "zmijskog ulja" Divljeg zapada. Općenito je mudro držati se dobre marke koja se široko koristi u flotaciji željenog minerala.

Jedan od glavnih napredaka bila je upotreba kolonske flotacije kao čišće flotacijske ćelije u industriji bakra (i nekoliko drugih industrija). Proizvodi čišći proizvod i općenito je učinkovitija kao čišća ćelija od konvencionalnih flotacijskih ćelija. Kolonske flotacijske ćelije počele su se pojavljivati ​​u postrojenjima krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih, a široko su prihvaćene do 1990-ih. Glavni trend s konvencionalnim flotacijskim ćelijama bio je "Veće je bolje", s većim jedinicama koje dolaze na tržište tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.